Palantir je jedna od onih kompanija o kojima se rijetko govori ravnodušno. U njezinu imenu ima nečeg gotovo književnog, ali i hladno tehničkog. Nečeg što priziva fantaziju, a završava u vrlo stvarnom svijetu nadzora, sigurnosti, rata i moći. Nije to tvrtka koja prodaje jednostavnu ideju, još manje vedru viziju digitalne budućnosti. Palantir od početka prodaje nešto ozbiljnije i mnogo mračnije odnosno obećanje da se kaos svijeta može pretvoriti u sistem, da se raspršeni tragovi ljudskog ponašanja mogu povezati u obrazac, da se iz goleme mase nepreglednih podataka može izvući smisao, prijetnja, namjera i odluka.
Osnovan početkom 2000-ih, Palantir je nastao u političkom i tehnološkom trenutku kada je zapad bio opsjednut sigurnošću, terorizmom i potrebom da iz nevidljivih signala na vrijeme prepozna opasnost. Iza kompanije nije stajao klasičan startup mit o garaži, simpatičnoj improvizaciji i mladim idealistima koji žele “promijeniti svijet”. Stajala je grupa osnivača koja je od samog početka razmišljala u većim, tvrđim i ambicioznijim kategorijama. Peter Thiel dao je projektu kapital, ideološki okvir i onu vrstu hladne strateške jasnoće koja je Palantiru ostala upisana u karakter. Alex Karp postao je njegovo lice, glas i temperament. Neobičan direktor koji je istodobno intelektualan i ratoboran, čovjek koji se nikada nije trudio umiriti kritičare blagim tehnološkim optimizmom. Uz njih su tu bili i Stephen Cohen, Joe Lonsdale i Nathan Gettings, ljudi koji su sudjelovali u stvaranju nečega što je od samog početka djelovalo manje kao aplikacija, a više kao infrastruktura za državu 21. stoljeća.
I upravo je tu ključno razumjeti Palantir. To nije kompanija koja je naknadno otkrila da se njezin softver može koristiti za osjetljive državne poslove. Osjetljivi državni poslovi bili su dio njezine izvorne logike. U ranim godinama podrška iz krugova američke obavještajne zajednice samo je dodatno učvrstila percepciju da Palantir djeluje na granici između privatne inovacije i državne moći. To je bila nova vrsta saveza, silicijska dolina više nije samo gradila alate za oglašavanje, potrošnju i zabavu, nego i operativne sustave za praćenje, procjenu prijetnji, upravljanje granicama i sigurnosne operacije. Dok su druge tehnološke tvrtke sanjale o tome da svijet učine bržim i povezanijim, Palantir je sanjao o tome da ga učini čitljivim.
Njegova temeljna privlačnost leži upravo u toj ambiciji. U svijetu u kojem institucije pate od istog problema kao i moderni čovjek, a to je previše informacija i premalo jasnoće , Palantir nudi konkretan pregled. Njegovi sistemi osmišljeni su da uzmu odvojene baze podataka, nepovezane evidencije, digitalne tragove, logističke tokove, komunikacijske mreže i operativne zapise te ih pretvore u zajedničku sliku. Ono što je jučer bilo razasuto po tablicama, serverima, izvještajima i zatvorenim sustavima, danas se može promatrati kao živa karta odnosa, kretanja, rizika i odluka. To je razlog zbog kojeg Palantir istodobno može raditi s vojskom, policijom, bolnicama, industrijom, energetikom i velikim korporacijama. U njegovoj filozofiji nema velike razlike između bojišta, opskrbnog lanca i kriznog upravljanja. Sve su to sistemi pod pritiskom, a oni traže podatke koji će postati odluka.
Zato se pitanje, koristi li se Palantir u ratne svrhe zapravo ni ne postavlja kao ozbiljna sumnja. Koristi se, ali to nije naglasak njegova poslovanja nego jedan od njegovih najočitijih identitetskih slojeva. Palantir pripada onoj novoj generaciji tehnoloških kompanija koje više ne glume nelagodu pred vojnom primjenom vlastitih alata. Naprotiv, u njegovoj javnoj filozofiji provlači se tvrdnja da slobodna društva ne bi smjela prepustiti tehnološku nadmoć autoritarnim režimima i da je suradnja s vojskom, obranom i sigurnosnim aparatom ne samo legitimna nego nužna. To Palantir čini posebnim čak i u svijetu u kojem su granice između civilne i vojne tehnologije sve tanje. Mnoge kompanije pokušavaju zamagliti tu činjenicu, a Palantir je uglavnom izgovara naglas.
Naravno, ondje gdje postoji takva vrsta moći, gotovo automatski se otvara i pitanje privatnosti. Ne one privatnosti iz reklamnih slogana i postavki u telefonu, nego dublje, političke privatnosti; pitanja koliko jedna institucija smije znati o pojedincu, koliko se različitih tragova nečijeg života smije spojiti u jedinstvenu sliku i tko na kraju kontrolira sustav koji vidi više nego što vidi bilo koji pojedinac unutar njega. Palantir tvrdi da njegovi alati uključuju zaštitne mehanizme, stroge razine pristupa, revizijske tragove i precizno definirana pravila o tome tko što može vidjeti. To je važno, i bilo bi nepošteno praviti se da takvi slojevi zaštite ne postoje. Ali nelagoda oko Palantira nikada nije proizlazila samo iz pitanja ima li softver zaštitne kočnice. Proizlazila je iz mnogo težeg pitanja, što se događa kada tako moćan alat dođe u ruke političkog sustava koji je sklon širenju nadzora, birokracije koja ne zna gdje bi stala ili sigurnosnog aparata koji uvijek može pronaći novi razlog da traži još podataka.
Tu Palantir ulazi u zonu koja ga čini toliko fascinantnim i toliko kontroverznim. On nije tek još jedna tehnološka kompanija, nego instrument koji pojačava namjere onih koji ga koriste. U rukama dobro vođenog zdravstvenog sustava može pomoći organizirati kaos i ubrzati donošenje odluka. U rukama ozbiljne industrijske kompanije može smanjiti gubitke, predvidjeti uska grla i racionalizirati procese. U rukama obrambenih i obavještajnih struktura može pomoći u detekciji prijetnji, planiranju operacija i koordinaciji složenih terenskih informacija. Ali ista ta sposobnost koja povezuje, predviđa, otkriva i centralizira, razlog je zašto kritičari u Palantiru vide arhitekturu suvremenog nadzora, sustav koji ne mora sam biti zlonamjeran da bi postao opasan. Dovoljno je da bude dovoljno moćan.
A kapital koji stoji iza svega toga govori da tržište vjeruje upravo u takvu budućnost. Palantir nije više rubna, marginalna kompanija za insajdere sigurnosnog sektora. On je postao simbol nove epohe u kojoj se umjetna inteligencija, državna moć, obrana, logistika i analiza podataka stapaju u jednu veliku industriju odlučivanja. Investitori u njemu ne vide samo proizvođača softvera nego potencijalnu operativnu kičmu svijeta koji postaje sve nestabilniji, konfliktniji i manje tolerantan prema neizvjesnosti. A kada tržište počne ozbiljno nagrađivati kompanije koje obećavaju red usred globalne nestabilnosti, tada više ne govorimo samo o financijskom uspjehu jedne firme, govorimo o civilizacijskom raspoloženju.
U tome je možda i najdublja istina o Palantiru. On nije kontroverzan zato što radi nešto potpuno neviđeno, nego zato što je do krajnosti iskren u vezi s onim što moderno društvo zapravo želi. Društva žele sigurnost, žele predvidivost, žele alat koji će iz kaosa izvući red. Vlade žele vidjeti prije nego što reagiraju. Vojske žele znati prije nego što udare. Institucije žele upravljati složenim sustavima kao da drže komandnu ploču aviona. Građani istodobno zazivaju zaštitu i strepe od nadzora. Palantir živi upravo na toj pukotini, na tom neugodnom mjestu gdje se susreću strah, tehnologija i politička želja za kontrolom.
Zato je pogrešno promatrati Palantir samo kao tehnološki biznis. On je prije svega ogledalo vremena. U njemu se vidi koliko smo spremni povjerovati da više podataka znači više istine, da bolja vidljivost znači bolju vlast, da sofisticiraniji softver automatski vodi prema pravednijim odlukama. A možda se upravo tu krije i najveća opasnost. Jer sistemi poput Palantira ne mijenjaju samo način na koji institucije vide svijet. Oni polako mijenjaju i samu ideju o tome što je normalno vidjeti, što je dopušteno povezati i koliko duboko moć smije zadirati u život pojedinca prije nego što to više ne nazivamo učinkovitošću, nego nečim mnogo starijim i mnogo opasnijim odnosno nadzorom koji se prestao skrivati.
Palantir ima široku upotrebu uglavnom na području takozvanog zapadnog bloka koji će se u budućnosti sve više oslanjati na ovakve alate. Unatoč fantastičnim mogućnostima Palantir će po našem mišljenju zbog zloupotreb napraviti samo još veći haos.
